Gordana Budimir: Seks i Osijek (Cipele su ženama najbolji prijatelj)
7. MURPHYJEV ZAKON- ZAKON NAD ZAKONIMA
31. 7. 2011.
PROLOG
1. Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.
2. Kruh uvijek pada na namazanu stranu.
3. Ono što tražite, uvijek je na zadnjem mjestu gdje ćete pogledati.
4. Rezervna guma će vam zatrebati onog trenutka kad je izvadite iz auta.
5. Zub uvijek počinje boljeti u subotu navečer.
MURPHYJEV ZAKON I JAPANCI
Ne znam da li bi mi trebalo biti neugodno što sam odrasla na špici i volim samo asfalt i cipele? I što sam razvijala pretežno snagu, a ne um! Šalim se, a pri tome, kao kod svake šale, ima prilično i istine!
Dakle, da li bi mi trebalo biti neugodno što nisam previše cupkala po muzejima i galerijama, nego sam bila trula pripadnica jednog sirovog kapitalističkog uređenja i forsirala business i materijalizam? Pa se sad, kad više nemam nenormalno novaca, ne znam snaći u prirodi i društvu. Pogotovo u prirodi!
>...............................
A New Yorker se odlično snalazio svuda i uživao u malom gradu! I vrijeme je da ga prestanem zvati New Yorker i da ga počnem zvati po imenu – Dylan!
A kuma je iz karantene poručila: „Dosta je bilo kafića, špice, pijaca i šiš-ćevapa, sutra ga trebaš odvesti u Kopački rit!“
Bože, dosadne li žene! Nadam se da će nakon vodenih kozica dobiti neki blagi oblik ptičje gripe od koje se tri tjedna ne mogu izdavati nikakve naredbe!
Kopački rit! Moš mislit! Što je to uopće? Što tamo ima? And last, but not least, što tamo obući?
Nisam se usudila pitati onu Drakulu od kume i žene, pa sam pitala Dr. Google... Ajooj!! To je , izgleda, neki splet močvara sa pripadajućim pticama močvaricama i Mariom Romulićem koji tamo stalno nešto snima. Na ovom svijetu nema više nikakve privatnosti, čak ni po močvarama!
>...............................
Šta sad? Znam se obući za festivale, evente, modne revije i Doru u Opatiji, ali kako se treba obući za močvaru?
Otvorila sam svoja 4 ormara u kojima je 438 cipela, sandala i čizmica, uredno složeno i numerirano..koje bi bile za Kopački rit? Stvarno mi je neugodno što stalno nešto zanovijetam, ali naprosto moram reći da nemam šta obuti!!!
Jako sam se iživcirala i na kraju izvukla neke gumene čizmice broj 47, bože što ste površni, naravno da to nije moj broj čizmica, nego redni broj u ormaru!!
Ako vas baš zanima povijest tih čizmica, donijela mi ih je frendica iz Milana prije dvije godine, kad su Talijanke nosile gumene čizme na romantične haljinice i suknje. To mi je bila totalna fora, pa sam i sama povremeno takva hodala malim gradom, koji to, nažalost, nije dovoljno razumio. I dobacivao mi je da li sam krenula na pecanje ili u močvaru, pa sam to sad na taj način i povezala.
Kad sam riješila najvažniji problem odlaska u Kopački rit- (cipele!), ostao je još čitav niz upitnika..što ću s kosom? Da li da se našminkam i koliko? Hoće li Romulić biti tamo? Nisam htjela riskirati..
>..................................
Nazvala sam frendicu na RTL..ona je dobra s Romulićem..i baš super da sam pitala!! Romulić je s kamerama bio u inozemstvu!
Okej, ne moram se nešto specijalno dotjerivati, a i neka me Dylan malo vidi kako prirodno izgledam!
U tom raspoloženju, zavezala sam kosu, nisam se uopće našminkala i obukla sam neke stare hlače.
Kad sam se nakon toga pogledala u ogledalo, jako sam se uplašila!
Brzo sam se vratila u kupaonicu bar malo našminkati, jer iako su u močvari sami škorpioni i zmajevi, ipak se s tim Romulićem nikad ne zna...možda se iznenada vrati!
Ako uzmemo u obzir zakon nad zakonima-Murphyev zakon, što se ja manje dotjeram , to će se netko s kamerom, više pojaviti!
Tako da sam se ipak odlučila urediti, a ne da ptice močvarice budu fotogeničnije od mene!
>...............................
U dotjerivanju me prekinuo novi poziv grofa Drakule tj. krsne kume! U kojem me je prozivala za probleme s vremenom, tj. da stalno kasnim. Bila sam bezobrazna i rekla sam joj da je točnost izmišljena u Japanu, a u Evropu se iz Japana prenijela nepoznatim putem i po mom shvaćanju odnosi se najviše na konobare i poslugu, a nikako na mene i ostalu aristokraciju plave boje krvi, pardon, kose.
- Kakva bi to bila plavuša koja malo ne kasni?- pita mali Ivica.
- Neprirodna, Ivice!
>..................................
Uglavnom, ja sam, kao svaka normalna prirodna plavuša, opet malo kasnila.. pa sam nakon telefonskih prodika ipak odmah krenula, iako sam imala našminkano samo jedno oko i pola usta, ali nisam se brinula.. Namjeravala sam se šminkati dok čekam na semaforima, to stalno radim!! Do grada imam jedanaest semafora, to mi je taman dovoljno!
Uskočila sam u auto, a Murphyjev zakon me je već vrebao iza prvog ugla: na svih jedanaest semafora bilo je zeleno svjetlo!!
Zahvaljujući zelenom valu koji se pojavljuje samo onda kad ga nikako ne trebaš, stigla sam vrlo brzo pred hotel i počela tražiti slobodno parkirno mjesto.
Ispred mene su prošla tri japanska turista, bili su ziher Japanci, ali nisam ih mogla spolno definirati, jer su svi Japanci isti i nose iste male crne hlače! Dok mi, šminkerice iz Evrope i Amerike, nosimo male crne haljine, Japanke nose little black hlače! Ali, bili su jako simpatični i onako hiperaktivni, kakve su ih njihovi bezbrojni šintoistički bogovi dali, živahno su se kretali sim-tam i vukli neke velike žute kofere, made in Japan!
>.................................
Nadam se da će se kod nas u dolini dobro provesti i da ćemo im biti dobri domaćini! I da neće biti nekih problema, jer u Japanu je sve naopako: pišu s desna na lijevo, a čula sam i da niječno odmahuju glavom kad misle „ DA“...Ha!!..doduše, kad bolje razmislim i ja to radim, ali samo.. ovaj.. kad su u pitanju „one stvari!“ Japanci još svašta rade kontra,zaboravila sam sve podatke, ali nadam se da će se kod nas snaći i svladati sve kulturne razlike!
Negdje u samoj blizini hotelskog parkirališta, crna mačka mi je prešla preko puta, ali ja ne vjerujem u te vradžbine!
>............................
Olako sam zanemarila crnu mačku, jer na parkiralištu ispred hotela nije bilo ajnci jednog slobodnog mjesta. Tako da sam opet neko vrijeme kružila..i polako gubila živce..nemam više vremena, gunđala sam, moram se došminkati u vožnji, jer imam našminkano samo jedno oko i pola usta, i ličim na onog klauna iz cirkusa Moira Orfei, što se pola smije, a pola plače!
Baš sam zatvorila jedno oko i zinula da namažem trepavice, kad sam začula tupi udarac i zatim mi se smrklo pred očima...jaoo, izgleda da sam u nešto udarila! Crni tuš za oči, koji sam držala u ruci zajedno s maskarom, od udarca mi je prsnuo po licu, ali nisam se stvarno sad imala vremena gledati u ogledalo..
Jedva sam otvorila oči, usta su mi ionako bila već otvorena od šminkanja i ugledala ispred sebe, još uvijek mutno, dvije osobe, koje su se niotkuda stvorile ispred mog auta. Točnije, nisu se stvorile niotkuda, nego, ako me oči ne varaju, iz Japana!!..Samo, ako se dobro sjećam, maloprije ih je bilo troje..treća živahna japanska osoba je negdje, tko zna gdje, nestala?
>...............................
A od ove dvije preostale osobe, jedna se sama spolno definirala kao žensko, jer je vrištala i pokazivala na nešto ispod mojih točkova...Osim ako i to nije u Japanu kontra, pa muškarci vrište, a žene drže jezik za zubima!!
A meni su u stomaku počeli zvrndati leptiri i stonoge ..jedno sedamsto leptira sa tisuću četristo krila i još cirka petsto stonoga, svaka sa sto nogu....
Gackale su mi po stomaku, sve dok mozak ili ono što već imam u glavi, nije registrirao: udarila sam treću japansku osobu, nepoznatog spola i ona/on, sada leže pod točkovima mog automobila! Ali, to nije najgore!
Bit ću prva osoba u povijesti hrvatsko-japanskih odnosa koja je ubila pripadnika prijateljskog japanskog naroda na šminkanju...Znači, sad u Japanu ima 127,053.471 stanovnika, pardon, jedan manje nakon ovog incidenta, znači, 127,053.470 stanovnika.
Gledajući globalno, tamo se to neće ni primjetiti, ali kako ću ja u svom mikrokozmosu živjeti s tim saznanjem?
Na oči su mi udarile suze i pomiješale se sa crnim tušem prolivenim po licu..ali ipak sam smogla snage i izašla iz auta.. osoba koja je do tada vrištala, smjesta se onesvijestila kad me ugledala!!
>...............................
Stanovništvo Japana se naglo osipa od kada putuje u Hrvatsku i uskoro bi moglo imati 127,053.469 komada stanovnika! Onaj jedini preostali stanovnik Japana na tlu malog grada, dok je još živ, sigurno se pitao, u koji tek ja spol pripadam..to se nije moglo razaznati, ispod sveg onog crnog tuša po licu, u kombinaciji sa gumenim čizmama i ofucanim hlačama!
Iako mi je pogled još bio prilično mutan, ipak sam pogledala pod točkove..nisam baš vidjela najbolje, ali zaklela bih se da to ispod točkova nisu bile molekule trećeg čovjeka iz Japana, nego molekule kofera, ako se koferi made in Japan uopće rade od molekula! Ne znam od čega se rade, ali svi su imali istu boju kože!
Taman mi je laknulo, kad vidim: iz hotela izlazi treća japanska osoba i oko vrata nosi plavu plastičnu vrpcu i akreditaciju na kojoj piše: PRESS!!! Gledao nas je kroz objektiv Canon aparata!!
Ja ću se ubiti!!! I to mi je bolje nego da me u ovakvom stanju gleda 127.053,469, pardon, svi su živi, znači 127.053.471 komada ljudi u Japanu!!!!
>.................................................
|